Juventas izražava duboku zabrinutost povodom informacija koje ukazuju da u UIKS-u u Bijelom Polju nije bilo adekvatne institucionalne reakcije nakon što je lice lišeno slobode prijavilo da je izloženo zlostavljanju i seksualnom nasilju od strane drugog zatvorenika.

Posebno je problematično to što je, nakon što je oštećeni prijavio nasilje stražaru, ostao u istoj ćeliji sa osobom koju je označio kao nasilnika, te što nadležni nijesu preduzeli mjere zaštite, sproveli provjeru navoda niti obezbijedili hitan zdravstveni pregled, kako to nalažu međunarodni standardi postupanja prema licima lišenim slobode.

Međunarodno pravo jasno propisuje da svaka prijava nasilja u zatvoru aktivira obavezu postupanja po službenoj dužnosti, bez obzira na kasnije povlačenje izjave. Evropska konvencija o ljudskim pravima, Konvencija UN protiv mučenja i Evropska zatvorska pravila obavezuju nadležne organe da ispitaju navode, zaštite žrtvu i obezbijede medicinsku i psihološku pomoć čim saznaju za moguće zlostavljanje. Povlačenje izjave u zatvorskom okruženju ne može biti tumačeno kao oslobađajući osnov za nepostupanje, već kao indikator straha i rizika od daljeg nasilja.

Izostanak reakcije u ovakvim situacijama ne predstavlja samo institucionalni propust, već ozbiljno kršenje zabrane mučenja i nečovječnog postupanja, kao i povredu pojačane obaveze države da štiti bezbjednost i dostojanstvo osoba lišenih slobode.

Osim odgovornosti zatvorskih stražara, komandira i ostalih, neophodno je otvoriti pitanje odgovornosti zatvorskog ljekara u ovom slučaju. Prema dostupnim informacijama, ljekar je izvršio pregled oštećenog, dao mu terapiju i postavio pitanje zbog čega je „trpio“, ali ostaje nejasno da li je postupao u skladu sa obavezama propisanim Evropskim zatvorskim pravilima. Pravilo 42.3(c) izričito obavezuje zdravstveno osoblje na evidentiranje i izvještavanje nadležnih organa o bilo kom znaku ili indikaciji da se sa zatvorenicima postupa nasilno, dok Pravilo 43.3 nalaže ljekaru da obavijesti upravnika zatvora uvijek kada smatra da je fizičko ili mentalno zdravlje zatvorenika izloženo ozbiljnom riziku usljed uslova izdržavanja kazne. U tom kontekstu, legitimno je i nužno postaviti pitanje da li je zatvorski ljekar, pored pružanja terapije, evidentirao sumnju na nasilje, dokumentovao zdravstvene nalaze i o tome obavijestio upravu i druge nadležne organe, kako to međunarodni standardi izričito zahtijevaju. Ukoliko jeste, utvrditi propuste onih koji na prijavu ljekara nijesu reagovali.

Juventas zahtijeva da se utvrdi odgovornost svih službenika koji su bili upoznati sa prijavama zlostavljanja, a nijesu postupali u skladu sa propisanim procedurama, kao i da se obezbijede jasni, sigurni i efikasni mehanizmi zaštite za lica koja prijavljuju nasilje u zatvorskom sistemu.

Ljudsko dostojanstvo i osnovna prava ne prestaju lišenjem slobode. Svaki drugačiji pristup urušava povjerenje u institucije i obesmišljava vladavinu prava.