Sistemskim prepoznavanjem organizacija civilnog društva, kao pružaoca određenih preventivnih zdravstvenih i socio-zdravstvenih usluga, uspostavio bi se kvalitetan i sveobuhvatan odgovor na potrebe različitih društvenih zajednica, poručeno je na okruglom stolu „Socio-zdravstveni servisi između birokratije i potrebe“, koji je organizovala nevladina organizacije (NVO) Juventas.

Izvršna direktorica NVO Juventas, Ivana Vujović, ocijenila je da socijalni i zdravstveni sektor nije adekvatno normativno uvezan.

„Sistem socijalne zaštite je normativno prepoznao potrebu za uključivanjem NVO sektora u pružanje socijalih usluga i upućivanjem klijenata u javne usluge, ali ovaj sistem i dalje nije dovoljno funkcionalan“, istakla je Vujović.

Prema njenim riječima, dobra usluga iz oblasti socijalne zaštite je pristupačna, lako dostupna, prihvatljive cijene ili besplatna, kvalitetna, stalna i na neki način nadzirana.

„Dobra usluga podrazumijeva stalno unapređivanje. Podrazumijeva i uvezanost sa drugim servisima, zdravstvenim, edukativnim ili socijalnim. Slične principe možemo primijeniti i za ocjenu kvaliteta zdravstvenih i edukativnih usluga, bez obzira na to ko ih pruža- država, privatni sektor ili nevladine organizacije. Nevladine organizacije teže ka tome da usluge koje pružaju budu što kvalitetnije. Nevladinim organizacijama je potrebno stabilno fiinansiranje, da bi imali akdekvatne kadrovske, prostorne i tehničke kapacitete“, rekla je Vujović.

Ocijenila je da je NVO potrebno prepoznati u zakonu kao pouzdanog partnera.

„Potrebno  je da možemo da upućujemo klijente nesmetano na druge servise, da imamo i ulogu uputnog organa. Državi je potrebno da uveže raspoloživu podršku u funkcionalnu mrežu, zarad korisnika usluga.  Holistički pristup se podrazumijeva, ali ga često nije moguće pružiti u praksi. Neuvezani, segmetirani sistemi podrške, ne oslikavaju dovoljno odgovoran odnos ni prema klijentima ni prema ukupnom budžetu“, smatra Vujović.

Savjetnik za javno-zdravstveni rad i politike u NVO Juventas, Jovan Dašić, istakao je da su organizacije civilnog društva poput Juventasa, Cazasa, Crnogorske fondacije za HIV i virusne hepatitise i mnoge druge, u prethodnom periodu i danas dale značajan doprinos održavanju niske prevalencije HIV-a u Crnoj Gori, pružajući širok spektar usluga populacionim grupama koje su u povećanom riziku u odnosu na HIV.

„Održavanje niske prevalencije HIV-a kroz pomenute preventivne servise, ima izuzetno veliki značaj, imajući u vidu da regionalni trendovi ukazuju na rizik brzog širenja HIV-a, što, ukoliko izostane prevencija među ključnim ciljnim populacijama  i ne obezbijedi uspješan rani odgovor, može rezultirati dugoročnim ozbiljnim medicinskim, socijalnim i ekonomskim posljedicama“, rekao je Dašić.

Ukazao je da je u Crmoj Gori 2016. godine, nakon izostanka zdravstvenih kampanja i, uslijed nedostatka finansijske podrške za sprovođenje preventivnih usluga osobama u riziku od HIV-a došlo do naglog pada usluga među posebno osjetljivim grupama, što je, kako je naveo, dovelo do značajnog porasta broja novoinficiranih virusom HIV-a.

„Tako je 2016. godine registrovano 37 novih HIV/AIDS slučajeva, a najveći broj novootkrivenih je bio u uzrasnoj dobi od 20 do 39 godina, što je bio skok od 95% novoinficiranih u odnosu na 2015. godinu“, precizirao je Dašić.

Smatra da je ključ u prevenciji, koja je najjeftinija i najefikacija intervencija u domenu javnog zdravlja.

„Zato je važno da preventivne usluge budu jasno normativno i budžetski definisane, a sistemskim prepoznavanjem organizacija civilnog društva, kao pružaoca određenih preventivnih zdravstvenih usluga, te socio-zdravstvenih usluga, uspostavio bi se kvalitetan i sveobuhvatan odgovor na potrebe različitih društvenih zajednica“, ocijenio je Dašić.

Programska direktorica u NVO CAZAS, Sanja Šišović, rekla da je da je SOS projekat regionalni, navodeći da se sprovodio u nekoliko evropskih i centralnoazijskih zemalja.

„Regionalni SOS projekat je nastao kao jedna inicijativa koja je imala za cilj da u regionu prevaziđe određene barijere sa kojima se suočavaju pružaoci preventivnih usluga, bilo da se te barijere odnose na određena zakonska rješenja, prepreke u regulaciji samih usluga, licenciranju i na nedostatak određenih inovativnih programa u odnosu na prevenciju HIV-a. Ovaj projekat se sprovodi u Crnoj Gori od 2019. godine. Tokom prethodne tri godine smo imali mogućnost da se urade dobre aktivnosti i da se da osnov za dijalog i rješavanje problema“, navela je Šišović.

Ocijenila je da rješavanje pitanja pružanja socio-zdravstvenih servisa nije jednostavno.

„Samim tim što je ovo pitanje kompleksno daje nam veći zadatak i veću odgovornost da se njime pozabavimo. Kad pretvorimo u brojke, više od 2000 naših građana koji su ranjiivi u odnosu na HIV godišnje koristi neke od usluga koje se pružaju i to je nama najmanje 2000 razloga da se mi pozabavimo ovim i da nađemo neko rješenje koje će omogućiti da svi ovi preventivni servisi budu održivi, kontinuirani, efikasni, kao i da budu uvezani, umreženi i prepoznati kroz sistem kao nešto što jeste dio preventivno-zdravstvenog odgovora“, navela je Šišović.

Autor analize „Da li je sistem normi otvoren za OCD kao pružaoce socio-zdravstvenih servisa“, Boris Marić, rekao je da u Crnoj Gori imamo situciju da socijalni i zdravstveni servisi postoje, ali da „tapkaju u mjestu“.

„Imamo stalni otpor državnih organa da ih prihvate u punom smislu i kapacitetu. Trenutno nemamo Ministarstvo rada i socijalnog staranja i mislim da je to veliki hendikep za dalje rješavanje ovog problema. Imamo Ministarstvo zdravlja koje ne prepoznaje u svojim normativnim rješenjima organizacije civilnog društva u smislu u kojem bi trebalo da ih prepoznaje“, smatra Marić.

Ocijenio je da je pravo vrijeme da se otvori društvena debata i da se vidi do koje mjere se sistem treba i može otvarati.

„Organizacije civilnog društva su u proteklihdvije decenije dale nemjerljiv doprinos za razvoj servisa i otvaranje teških i bolnih pitanja, ali vrlo korisnih za ovo društvo“, kazao je Marić.

Koautor analize Jovan Bojović ocijenio je da je, iako se na organizacije civilnog društva najčešće gleda kroz njihovu osnovnu ulogu –korektivnog mehanizma za opštu dobrobit društva u cjelini, neophodno da Vlada prepozna napore i zalaganja organizacija, te da im, kako je naveo, u skladu sa mogućnostima i potrebama, povjeri vršenje određenih državnih poslova.

„Na ovaj način radili bi na jačanju decentralizacije javne uprave i međusektorske saradnje. Organizacije civilnog društva već godinama aktivno učestvuju u pružanju određenih socijalnih usluga, što im se daje kao mogućnost Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti posredstvom licenciranja usluga. Međutim, zdravstveni sistem je dosta složeniji i zatvoreniji, ali neminovno ima potrebu za jačanjem kapaciteta pa i na način da se određene organizacije uključe kao punopravni i prepoznati pružaoci preventivnih zdravstvenih usluga. Podsjetimo da određeni broj organizacija već uspješno djeluje na polju prevencije polno i krvlju prenosivih infekcija“, rekao je Bojović.

Istakao je da postoji prostor za prenošenjem i povjeravanjem državnih poslova organizacijama civilnog društva.

„Zakon o državnoj upravi jasno navodi da se državni poslovi mogu povjeriti, osim lokalnoj samoupravi, i drugim pravnim licima – a pod takvom formulacijom prepoznaju se i organizacije civilnog društva. Da bismo u praksi uočili primjenu propisanog, nužno je da radimo na reformi javne uprave, jačanju njenih kapaciteta i njenoj decentralizaciji. Afirmacijom decentralizacije poslova državne uprave stvaraju se uslovi za brže i efikasnije prenošenje poslova iz nadležnosti državne uprave u nadležnost organizacija civilnog društva“, rekao je Bojović.

Pedijatar dr Nebojša Kavarić kazao je da bi predložio da Zakon o zdravstvenoj zaštiti prepoznaje da lokalna samouprava može biti osnivač zdravstvene institucije.

„To bi bila velika pomoć zdravstvenom sistemu sa državnog niovoa, a i lokalna samouprava je preuzela dio odgovornosti koji se tiče kvaliteta života građana“, rekao je Kavarić.

Generalna direktorica Direktorata za socijalno staranje i dječju zaštitu u Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, Marija Stajović, ocijenila je da je neophodno unapređenje međusektorske saradnje, prije svega, kako je navela, uvezivanje socijalnog sistema sa sistemom zdravstvene zaštite i obrazovanja, kao i podsticanje organizacija civilnog društva za pružanje različitih vrsta usluga.

„U tom smilslu potrebno je da pružanje usluga bude povezano i kroz legislativu na formalan način, ali da to bude primjenjeno u praksi. Odnosno, da svaki korisnik u sistemima koji obezbijeđuju usluge bude upućen na mogućnosti drugih sistema“, istakla je Stajović.

Prema njenim riječima, danas u sistemu ima 78 izdatih licenci za obavljanje djelatnosti, od čega je 39 licenci izdato organizacijama civilnog društva za pružanje usluga dnevni boravak, pomoć u kući, personalna asistencijasavjetovanje, terapija, SOS telefon i smještaj u prihvatilištu i skloništu.

„Organizacije civilnog društva smatraju se dijelom sistema socijalne i dječije zaštite i trebalo bi da imaju finansijsku podršku za njihov rad i pružanje usluga. Dosadašnja praksa ukazuje da se organizacije civilnog društva za pružanje usluga u oblasti socijalne i dječije zaštite finansiraju iz donatorskih sredstava stranih organizacija, preko projekata, a mali broj ih se finansira iz budžetskih sredstava“, navela je Stajović.

Takva praksa, kako je ukazala, predstavlja opasnost za održivost usluga koje organizacije civilnog društva pružaju, utiče na njihovu sigurnost, kontinuitet funkcionisanja, „a u krajnjem ishodu imaju loše posljedice po korisnike iz sistema socijalne i dječije zaštite“. 

Generalna direktorica Direktorata za zdravstvenu zaštitu, farmakologiju i regulisane profesije u Ministarstvu zdravlja, Slađana Ćorić, rekla je da su, uposlednjih šest godina otkad je država u potpunosti preuzela finansiranje preventivnih usluga HIV/AIDS-a, postojali određeni izazovi u obezbjeđivanju održivosti finansiranja preventivnih usluga u NVO sektoru.

„Uprkos tome, država je uspjela da pronađe način da saradnji sa relevantnim institucijama, domaćim i međunarodnim organizacijama osigura godišnji budžet za podršku preventivnim aktivnostima NVO u ovoj oblasti, cijeneći njihov doprinos do sada i pokazan nivo odgovornosti za pružanje ovih usluga u ključnim populacijama u riziku, kao i u skladu sa međunarodnim obavezama koje je država preuzela a tiču se održivog finansiranja HIV/AIDS-a preventivnih usluga i univerzalnog pristupa mjerama prevencije, tretmana i liječenja. To je u skladu i sa preporukama Globalnog fonda za obezbjeđivanje neophodne podrške preventivnim uslugama u NVO sektoru kako bi se zaokružio obim potreba ključnih populacija“, rekla je Ćorić.

Prema njenim riječima, dosadašnja implementacija granta pokazala je veliki napredak u razvoju preventivnih servisa u Crnoj Gori i NVO sektoru i visok nivo pokrivenosti populacija u povećanom riziku, „ali je takođe ukazao na određene sistemske barijere kad su u pitanju servisi NVO sektora i njihova podrška od strane države, čemu će Ministarstvo posvetiti dužnu pažnju i u narednom periodu“.

Govoreći o Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, Ćorić je pojasnila da se kasnilo sa izmjenama tog akta zbog pandemije COVID 19.

„Izrada zakona je dugotrajan proces, multidisciplinaran. On će sigurno biti početkom sledeće godine. Procedura je takva da iziskuje određeno vrijeme“, navela je Ćorić.

Sekretar Sekretarijata za socijalno staranje Glavnog grada, Ivan Terzić istakao je da je za decentralizaciju i deinstitucionalnizaciju, „ali ne svega i ne po svaku cijenu“.

„Mislim da treba da napravimo selekciju socijalno-zdravstvenih usluga koje treba da ostanu u javnom sektoru, a organizacije civilnog društva su savršena dopuna u nekim segmentima gdje se javni sektor sporije pokreće“, smatra Terzić.

Predstavnica Udruženja Roditelji, Lepa Žunjić, ocijenila je da je pored zakona i podzakonskih akata, koji su važni, potrebno kada se prepoznaju servisi i licenciraju se da se obezbijedi njihova održivost.

Okrugli sto je održan uz podršku Alijanse za  javno zdravlje i Globalnog fonda za HIV, tuberkulozu i malariju, a u okviru projekta  „Sustainability of services for key populations in Eastern Europe and Central Asia region”.