Student Fakulteta političkih nauka Marko Milikić sa nama dijeli svoj pogled na položaj studentske populacije tokom KOVID krize:

Često se govori o nedovoljnoj uključenosti mladih u procese donošenja odluka, posebno kada je riječ o odlukama koje se nas, mladih, neposredno tiču. Međutim, u javnom prostoru malo mjesta posvećeno je analizi sistemskog ignorisanja populacije mladih u Crnoj Gori tokom KOVID-19 krize. Fokus bih stavio na studentsku populaciju, radi preciznosti u iznošenju problematike; Ova populacija je posebno ranjiva, primarno zato što je riječ o tranzicionoj životnoj dobi, koja nosi jako puno izazova i potencijalnih teškoća.

Počnimo od problematike donošenja mjera za zaštitu javnog zdravlja i neprilagođavanja istih studentima/tkinjama. Koliko se samo puta zabranio međugradski saobraćaj tokom vikenda, bez ikakvog sagledavanja posljedica po sve one koji su se vratili kućama? Uz to, gotovo sve one koji su ostajali “zaglavljeni’’ van grada studija, čekale su obaveze već u ponedjeljak. Kada se nekako i stigne do fakulteta poslije prestanka date zabrane, nerijetko su nas čekale nestvarne gužve u hodnicima i salama, a donosioci odluka su previdjeli da potreba inspekcijske kontrole, odnosno institucionalne podrške, ne mora da se odnosi isključivo na privredu ili uže shvaćen javni sektor. Izostalo je masovno dijeljenje maski, vidljiviji edukativni materijali, oštra unutrašnja kontrola i bolja, sistematičnija organizacija nastave.

Veliki broj studenata/tkinja su primorani da pored studija naporno rade kako bi finansirali svoje školovanje i život, odnosno pomogli svojim porodicama. Osim toga, veliki broj studenata/studentkinja finansijski zavisi od svojih roditelja koji su ostali bez posla ili bili smanjenih prihoda. Buka raznih privrednih subjekata, iako opravdana, neopravdano je gušila mlade u procesu rada čija je ekonomska ranjivost izuzetno problematična. Nemam osnovu da govorim o privatnim univerzitetima, jer ih regulišu interna, a ne opšta pravila kada je riječ o školarinama i odnosu prema nastavi. Ali mogu reći da je na drugoj strani sistem javnog obrazovanja propustio priliku da ukine školarine na određeni period, odnosno da ih redukuje uz odlaganje, na svim nivoima studija.

Targetirane mjere materijalne i nematerijalne podrške su još jedno poželjno rješenje. To bih povezao sa nastavom na daljinu. Naivno, možda i zlonamjerno, kako bi redukovali sopstvenu odgovornost, donosioci odluka pretpostave da smo svi pripremljeni da nastavu pratimo od kuće. Nažalost, opšta ekonomska situacija u zemlji se prenosi i na mlade u obrazovanju, pa postoje i oni koji nemaju osnovna sredstva za praćenje nastave, a najčešće ih opterećuje loša internet konekcija. Moglo se više raditi na nabavci svih potrebnih sredstava za one kojima su nedostupna. Nedovoljno se obraćala pažnja na stanje i potrebe studenata/tkinja u inostranstvu, koji su se odlučili, u početnim mjesecima pandemije, da ostanu van Crne Gore. Ne znam o kojem je broju precizno riječ, ali su neki bili pod većim finansijskim teretom zbog redukcije inostranih primanja. Studenti/tkinje sa invaliditetom su dodatno ranjiva grupa, čija prava, poteškoće i ideje, kao da nisu ni postojali, uz potpuno ignorisanje.

Iako je do toga na kraju došlo, sporo se reagovalo sa tretiranjem KOVID-19 pozitivnih studenata/tkinja i prilagođavanjem nastavnih obaveza njihovom zdravstvenom stanju. Kada se vrate na fakultete, postaju samo jedni od svih ostalih kolega/inica, bez dovoljnog uvažavanja činjenice da se neki vraćaju sa ozbiljno narušenim psiho-fizičkim zdravljem.

Vjerujem da je ključna riječ – dezorganizacija. Nastavne mjere se donose iznenadno, na dvonedjeljnom nivou, bez jasnih objašnjenja, često kao preporuke (ne moramo biti pravnici da bi utvrdili izostanak pravne obaveznosti). Nekadašnje NKT, a sada Komisija Ministarstva zdravlja, imaju zajedničku manu: u njima mjesto nemaju predstavnici studenata i studentkinja. To je propuštanje prilike da mladi daju doprinos prilagođavanju zdravstvenih mjera sopstvenim potrebama, odnosno da ukažu na (ne)adekvatan odnos vlasti.

Uz sve ostale čionioce društva, mi smo takođe umorni. Anksioznost je prisutna više nego ikada prije, a mnogi studenti/tkinje polako klize i u teža psihološka stanja. Nemamo adekvatan tretman, psiho-socijalna podrška je apsolutno zanemerena, iako se vrlo lako može obezbijediti kroz nove besplatne servise, ili kroz promociju postojećih. Zato je konačno došlo vrijeme da državne institucije uključe mlade u donošenje odluka, prilagode nam i približe zdravstvene mjere, specifičnim akcijama podrže najranjivije i kreiraju jasne, semestralne strategije rada, uz projekciju njihovog prilagođavanja različitim zdravstvenim scenarijima. Često smo kritikovani da se “samo žalimo’’, pa sam, kroz ovu analizu, ponudio i nekoliko izvodljivih akcija.

Autor: Marko Milikić, student III godine Fakulteta političkih nauka, Podgorica.

Tekst je nastao u okviru projekta „Gradovi po mjeri mladih II“, koji NVO Juventas realizuje uz podršku Ministarstva sporta i mladih Crne Gore. Nalazi i mišljenja navedeni u ovom tekstu ne predstavljaju stavove Ministarstva sporta i mladih.