Procjenjuje se da je sjever Crne Gore u prethodnih 10 godina napustilo najmanje 15 hiljada stanovnika, od čega značajan broj čine mladi.

U prethodnom periodu, više omladinskih aktivista i nevladinih organizacija sa sjevera države skrenuli su pažnju na zabrinjavajući trend migracije mladih sa sjevera. Navode da mladi najčešće odlaze u Podgoricu ili u neki od gradova južne regije, ali i sve češće u inostranstvo.

Sa Sandrom Đukić, omladinskom aktivistkinjom i učenicom Gimnazije „Panto Mališić“ iz Berana razgovarali smo o tome šta muči mlade ljude, da li mladi na sjeveru imaju dovoljno prilika i šta im je potrebno.

JUVENTAS: Prema tvom mišljenju, šta muči mlade ljude?

S.Đ: Često u razgovoru sa vršnjacima primijetim da većina nas ima slično mišljenje. Mislimo da našu kreativnost, inteligenciju i slobodu potiskuje korumpirana sredina u kojoj živimo. Nas mlade guši činjenica da postoji mogućnost da će naš posao, a samim tim i egzistencija, jednog dana zavisiti možda baš od političkog opredjeljenja, a ne od nivoa našeg obrazovanja.

Zapravo, slažemo se da nemamo potpunu slobodu da komotno iznesemo svoj stav, a da pri tom ne budemo osuđeni zbog toga, odnosno da to nekada ne utiče na naš položaj u društvu. Pogotovo ako živite u malom gradu kao što je Berane, gdje „svi svakoga znaju“. Tu se mladi ponajviše plaše kako će sredina da reaguje na neki njihov izbor ili odluku. Dovoljno je reći da živimo u sredini gdje neko ko na primjer sluša makar malo drugačiju muziku ili se neuobičajeno oblači, nažalost dobija epitete čudaka.

JUVENTAS: Da li, prema tvom sudu, mladi na sjeveru imaju dovoljno prilika i mogućnosti?

S.Đ: Konkretno u Beranama, mladi prvenstveno nemaju mnogo mogućnosti za visoko obrazovanje, pa uglavnom kada pođu na fakultet u neki drugi grad, ne vrate se da žive i rade u Beranama. Jednostavno, svi težimo boljem životu i standardu, a to je nešto što svakako možemo pronaći u nekom drugom gradu, jer u Beranama i nemamo previše opcija. Iako Berane kao grad gdje sam rođena, zauzima značajno mjesto u mom srcu, moram biti realna i reći da moja ljubav prema rodnom gradu nije dovoljna da bih mogla da živim od iste. Ja mnogo vjerujem u svoj grad. Vjerujem u potencijale i prirodne ljepote koje ima. Pametne, vrijedne i kreativne ljude koji ga čine. Ali isto tako, nijesam sigurna da li još neko, ko u stvari donosi konačne odluke o samom gradu, ima istu želju za njegovo razvijanje i unapređenje. Baš zbog te nesigurnosti, voljela bih da mi mladi činimo veće promjene.

JUVENTAS: Koje promjene su potrebne?

S.Đ: Voljela bih da se odnos prema mladima promijeni u korijenu. Da oni koji su prešli grupu starosti od 15-30 godina, ohrabruju mlade da izlažu svoje kreativne ideje bez straha od kritike. Da nekada i oni sami iskažu nezadovoljstvo nečim u svom gradu (ako postoji), ali isto tako i da kreiraju rješenje tog problema u cilju zajedničkog dobra. Sve to govorim jer sam svjedok koliko je mom društvu potrebno samopouzdanja i ohrabrenja kako bi učinili prvi korak pri ostvarenju nekog cilja, iako je svako od njih ponaosob potencijal svoga grada i države.

Ja nisam osoba koja će prihvatiti i podržavati nešto sa čim se ne slaže. Zato i želim da pozovem mlade da zajedno kreiramo bolju budućnost, pa da gradovi iz kojih dolazimo budu nalik na one evropske, jer potencijala sigurno ima.

Kao što je Dostojevski kazao: “Učiniti prvi korak, izreći novu reč, ono je čega se ljudi najviše plaše” – ali moram dodati da je krajnji cilj mnogo veći od jednog nepotrebnog straha koji možda čuči u nama.

Tekst je kreiran u okviru projekta „Gradovi po mjeri mladih II“, koji NVO Juventas realizuje uz podršku Ministarstva (Uprave) sporta i mladih Crne Gore. Nalazi i mišljenja navedeni u ovom tekstu ne predstavljaju stavove Ministarstva (Uprave) sporta i mladih.