Napuštanje institucionalne zaštite: analiza politika, institucionalnog okvira i praksi

Reduction of drug related harm in Montenegro
Mart 18, 2015
Poster HEPATITIS C – od infekcije do liječenja
Septembar 3, 2015

Napuštanje institucionalne zaštite: analiza politika, institucionalnog okvira i praksi

Djeca bez roditeljskog staranja do sticanja punoljetstva, odnosno najkasnije do 18. godine života, posebno su zaštićena setom nacionalnih i međunarodnih normi. Država ima obavezu da im na individualnom nivou, u okruženju najsličnijem porodičnom, cijeneći najbolji interes djeteta, obezbijedi potpunu pravnu, socijalnu, zdravstvenu zaštitu, emotivnu sigurnost, te omogući pristup odgovarajućim obrazovnim, kulturnim, društvenim, sportskim i rekreativnim sadržajima. Do sticanja punoljetstva država je dužna da obezbijedi što bolju pripremu za osamostaljenje, ali i određenu podršku u periodu tranzicije. U cilju podrške u periodu tranzicije, mladi koji su bili djeca bez roditeljskog staranja u Crnoj Gori uživaju neka posebna prava. Ta prava garantovana su setom zakona iz oblasti socijalne i dječje zaštite, kao i zdravstvene zaštite, ali se, ipak, u praksi pokazuje da je to nije dovoljno. U Crnoj Gori, kao i u mnogim drugim državama, sticanje finansijske samostalnosti mladih je prolongirano1, odnosno ne započinje punoljetstvom, čemu doprinosi visoka stopa nezaposlenosti mladih, kao i neadekvatna finansijska pomoć države tokom studiranja, pa se mladi značajno oslanjaju na podršku svojih roditelja/staratelja. Podaci iz drugog kvartala 2015. govore da stopa nezaposlenosti među mladima uzrasta od 15 do 24 godine iznosi 36,7%.2 Cijeneći da se potrebna podrška u periodu tranzicije ne svodi samo na finansijsku, limitiran raspon usluga koje su na raspolaganju mladima koji su kao djeca bez roditeljskog staranja bili u sistemu formalnog zbrinjavanja, ovu kategoriju stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na opštu populaciju mladih.

Reforma sistema socijalne i dječje zaštite u Crnoj Gori, koju sprovodi Ministarstvo rada i socijalnog staranja, intenzivirana je 2011. Godine, u saradnji s UNICEF-om, UNDP-em i finansijskom podrškom EU (IPA 2010, IPA 2014). Ona počiva na holističkom i sistematskom pristupu socijalnoj i dječjoj zaštiti. Ciljevi reforme obuhvataju: usklađivanje zakonskog i strateškog okvira s međunarodnim standardima, uvođenje standarda kvaliteta i mehanizama za praćenje njihove primjene, jačanje institucionalnog okvira i kapaciteta stručnih radnika u sistemu socijalne i dječje zaštite, promovisanje intersektorske saradnje, transformaciju rezidencijalnih ustanova za djecu i razvoj usluga zasnovanih na porodici i u zajednici za djecu i ranjive porodice. Kada su u pitanju djeca i mladi bez roditeljskog staranja ili u riziku od odvajanja od porodice, jedan od važnih principa reforme je princip prevencije institucionalizacije i dostupnosti usluga u najmanje restriktivnom okruženju. Važan aspekt reforme sistema socijalne i dječje zaštite predstavlja i priprema mladih za izlazak iz formalnog zbrinjavanja i obezbjeđivanje uslova za olakšan proces tranzicije ka samostalnom životu i socijalnoj inkluziji. Uzimajući gore navedeno u obzir, UNICEF, u saradnji s NVO „Juventas“, a uz saglasnost Ministarstva rada i socijalnog staranja, pokrenuo je 2014. godine istraživački projekat Napuštanje institucionalne zaštite: analiza politika, institucionalnog okvira i praksi. Svrha projekta je da se kroz razumijevanje životnih okolnosti u kojima se nalaze mladi koji napuštaju institucionalni smještaj i izazova s kojima se suočavaju nakon izlaska, kao i kroz razumijevanje načina prevazilaženja, kreiraju preporuke, u prvom redu Ministarstvu rada i socijalnog staranja, ali i drugim relevantnim resorima, za unapređenje položaja i zaštite prava mladih koji napuštaju institucionalni smještaj. Istraživanje je obuhvatilo tri nivoa analize, definisane kroz tri cilja:

  • Pepoznavanje nedostataka u zakonskom i strateškom okviru kada je u pitanju inkluzija, zaštita i podrška mladima koji napuštaju institucionalnu zaštitu;
  • Razumijevanje izazova u praksi prilikom pripreme i pružanja podrške djeci i mladima koji napuštaju institucionalnu zaštitu;
  • Davanje doprinosa u razumijevanju izazova s kojima se suočavaju mladi koji se pripremaju da napuste Dječji dom „Mladost“ u Bijeloj, kao i oni koji su ga napustili (kroz njihova iskustva).

Istraživanje je sprovođeno od septembra 2014. do septembra 2015. godine. Korišćen je kvalitativni metodološki pristup kako bi se dala sveobuhvatna slika stanja, ali i izdvojili značajni podaci, uključujući sva tri nivoa. Metodologija istraživanja obuhvatila je analizu relevantnih međunarodnih i nacionalnih zakonskih i strateških dokumenata i terensko kvalitativno istraživanje, koje je obuhvatilo: mlade koji su napustili institucionalni smještaj u posljednjih sedam godina, mlade koji se pripremaju da napuste institucionalni smještaj i stručne radnike iz javnih ustanova socijalne i dječje zaštite (centri za socijalni rad i Dječji dom „Mladost“ u Bijeloj), kao i NVO koje su imale iskustva u radu s mladima koji su napustili institucionalni smještaj. U okviru kvalitativnog terenskog istraživanja, kao metod za prikupljanje podataka korišćeni su dubinski, polustrukturirani intervjui s mladima koji su napustili institucionalni smještaj i fokus grupe s mladima koji se pripremaju da napuste institucionalni smještaj, kao i sa stručnim radnicima/ama centara za socijalni rad i Dječjeg doma „Mladost“ u Bijeloj. Istraživanje je obuhvatilo 18 mladih koji su napustili institucionalni smještaj, osam mladih koji se pripremaju da napuste institucionalni smještaj i 25 stručnih radnika/ca centara za socijalni rad, Dječjeg doma „Mladost” u Bijeloj i NVO-a. Održano je i osam konsultativnih sastanaka radi bližeg formulisanja preporuka. U ovom istraživanju posebna pažnja posvećena je mišljenjima i viđenjima mladih ljudi koji napuštaju sistem formalnog zbrinjavanja. Mladi koji su napustili institucionalni smještaj navode pozitivne i negativne strane zbrinjavanja u ustanovu. Kao pozitivne, navode osjećanje zaštićenosti i sigurnosti, doživljaj obezbijeđenosti elementarnih životnih potreba, i, kod nekih od njih, ostvaren bliski odnos bar s jednom odraslom osobom u Domu. Kao negativne, navode rigidnu organizaciju i kontrolu, s nedovoljnom usmjerenošću na individualne potrebe i interesovanja djece i mladih. Međutim, ne samo negativni, već i neki pozitivni aspekti (npr. obezbijeđenost elementarnih životnih potreba) doprinijeli su njihovoj nedovoljoj pripremljenosti za samostalan život. Nedovoljna pripremljenost mladih za samostalan život oslikava se u izazovima nakon izlaska, koje su naveli, a to su: nedostatak vjere u mogućnost podrške kada se suočavaju s nekim problemima, nedostatak mogućnosti i prilike za kvalitetnije obrazovanje i profesionalno napredovanje, problemi vezani za stanovanje, zapošljavanje (samô zaposlenje i održavanje posla), zdravstvenu zaštitu i slično. Problemi s kojima se suočavaju mladi poklapaju se s prepoznatim nedostacima pravnog i strateškog okvira, kao i s nedovoljno razvijenim procedurama i uslugama podrške. U normativno-strateškom smislu, pozitivno se ocjenjuje usvajanje Plana transformacije JU Dječji dom „Mladost“ u Bijeloj iz jula 2015, koji u posebnom dijelu govori o pripemi mladih za samostalan život. Važan napredak, u ovom smislu, ostvaren je i donošenjem niza pravilnika. Iako je zakonska regulativa unaprijeđena, normativni okvir gotovo da ne prepoznaje mlade koji se pripremaju ili su napustili institucionalni smještaj kao posebnu grupu za koju je potrebno definisati odgovarajuće usluge u cilju veće pristupačnosti osnovnim ljudskim, prvenstveno socioekonomskim pravima. Ovo je posebno vidljivo u domenu zapošljavanja, obrazovanja, zdravlja i pristupa uslugama socijalne zaštite. Iako je tekuća reforma socijalne zaštite veoma dinamična, odgovarajuće usluge socijalne zaštite i podrške za obezbjeđenje stanovanja uspostavljene su u malo lokalnih zajednica. Usluge psiho-socijalne podrške vrlo su limitiranog obima. Participaciju mladih, prepoznavanje njihovih snaga i potencijala treba pospiješiti u okviru kreiranja lokalnih i nacionalnih usluga (npr. vršnjačke podrške), kao i planova i strategija od interesa za mlade. U narednom periodu potrebno je uložiti dodatne napore u procesu pripreme i osnaživanja mladih za samostalan život, uspostaviti odgovarajuće politike, a usluge usmjeriti na period tranzicije, prije svega u oblastima: stanovanja, zapošljavanja, nastavka obrazovanja, zdravstvene zaštite, finansijske podrške, psiho-socijalne i pravne podrške. Istraživanje je otvorilo i nova pitanja, pa su predložene i teme za buduća istraživanja, s ciljem da se nađu najbolja rješenja za podršku licima koja su bila djeca bez roditeljskog staranja.